SUNČANI DANI ILI KAD SE OBOGATIM KUPITI ĆU ZAMJENSKU ŽENU

Proljeće je. Dan prekrasan po svim parametrima koje uvažavaju normalni ljudi.
Možeš otići na Jarun na rolanje ili vožnju biciklom, možeš otići na Bundek na Zelendan. Možeš otići planinariti. U krajnjoj liniji možeš otići sa prijateljima na kavu negdje na sunce. Još možeš i pušiti jer nisi ovisan o zatvorenom prostoru.
Ako ništa od toga ne želiš, možeš radosno provesti dan u dvorištu ili vrtu sa svojom obitelji.


Jutro počinje u 7:00 h.
Naravno. Preko tjedna panično se budimo u devet, navrat nanos pokušavajući pojesti doručak, obući se i do 9:30 stići u vrtić. Vikendom, vesela jutra započinju u sedam. Jedino se susjedove biserke bude prije nas.

Čovječuljak mi se uvlači u krevet. Sladak mi je i vrat mu miriši na mali dječji znoj. Privlačim ga bliže i sa zadovoljstvom njuškam. Pokušavam ga malo ljubakati po vratu ali ne da.

„Došao sam k tebi u krevet, ali to ne znači da me smiješ ljubiti. Makni se od mene!“ – veli on meni pospano, nervoznim glasom.

I tako veselo započinje moj vikend.
Stiskam gumb, rolete se podižu i ja očajno gledam vani. Sve blista od sunca.
Trenutno počinjem osjećati pritisak da je to dan kojega treba iskoristiti. Igrati se s djeteom, skuhati hranjivo i zdravo Jelo, nadisati se svježeg zraka, sresti se sa dragim ljudima....ju nejm it.
I sukladno svojoj naravi, odmah počinjem osjećati odbojnost prema svemu nabrojanome.
Iako mi je plan bio da odemo na Bundek na Zelendan.
Rano mi je, Čovječuljak je spavao samo 10 od njemu uobičajenih 12 sati i lagano je nabrijan.
Suprug, naravno, spava u svom dijelu kuće, blaženo nesvjestan svega. Ustajemo se, spremam doručak, nudim crtić pokušavajući kupiti malo vremena za gljivarenje ispred kompjutera.


Na tv-u Jagodica Bobica. Prekratko traje ali ne dozvoljavam mu da ubaci DVD. Savjest mi ne dozvoljava da držim dijete ispred ekrana zato da bih imala mira. Naravno da sam istovremeno živčana zbog svoje odluke.
To je sa mnom uvijek tako. Ne mogu se odlučiti. Ono što želim, nije ono što smatram da bih trebala. Ako se odlučim za ono što želim, progoni me grižnja savjest. Ako se odlučim za ono što mislim da bih trebala, nezadovoljna sam, jer ja naprosto želim da sve bude onako kako ja želim.

I tako... nikad dobro.

Zove me moj najbolji frend, Odvjetnik, i pita me kada ću doći po auto. Sjetim se da sam mu rekla da mi treba auto, ali je Suprug u međuvremenu odustao od svojih odlazaka okolo i sada imam njegov auto. Otkazujem i čestitam mu godišnjicu braka.


Kupujem Čovječuljka obećanjem da ćemo poslije ručka ići na Bundek, a sada neka se poigra malo.
Bila je to još jedna od onih mojih grešaka. U idućih pola sata Bundek je spomenut 143279090 puta. Ja sam na rubu živaca.

Suprug uletava sav zadovoljan, sa izjavom da se napokon naspavao. Ja se veselim da će uzeti dijete i raditi s njim nešto zabavno a da ću ja imati malo mira. Uzalud.
Nakon doručka Suprug uzima kavu i lagano, u obliku maglice nestaje u svom studiju.



Uglavnom, sjetim se da mi cvijeće već neko vrijeme trune u vrećicama i odlučujem da je ovo pravi trenutak da ga presadim.

Čovječuljak je oduševljen i skakuće oko mene. Izlazimo i pripremamo kantice, lopatice....i shvaćam da nema zemlje. Odjurim u dućan po zemlju i pritom potrošim čitavih 200 kuna. Ne znam na što. Nema veze.
Vraćam se doma i krene presađivanje. Čovječuljku je nakon 5 minuta već dosadno i počinju pitanja:

- „Mama?

- Ako ja sad odem u kuću, moram li oprati ruke?“

- „Da ljubavi, uvijek moraš oprati ruke.“

- „A mama?“

- „Hm?“

- „Zašto ja moram oprati ruke ako nisam ništa dirao?“

- „Dirao si bicikl, dirao si pod, dirao si zemlju...važno je da opereš ruke kad dođeš iz vani.“

- „Ali ja ne znam zašto baš svaki put moram oprati ruke.“

- „Dobro ne moraš oprati ruke, samo me pusti na miru.“



U tom trenutku shvaćam da mi je vruće, da mi se puši, da sam žedna i da mi se uopće ne presađuje jebeno cvijeće. Pokupim se u kuću, uzimam sok i pljugu i palim laptop. Naravno da na fejsu još nikoga nema. Svi uživaju u obiteljskoj idili, a moja Najbolja Frendica je na poslu.

Osjećam se pomalo napušteno.
Zlatko mi se opet ušulja u misli.
Teleportiram se u neki zamišljeni svijet u kojemu se valjamo negdje pokraj mora i smijemo se dok nam sunce ide u oči.
Tjeram ga snagom volje, jer nimalo mi ne olakšava misliti na njega.

„Mama? A kad će biti ručak?“
Bacim pogled na sat i shvatim da je tek 11:15. Već sam umorna i dosta mi je svega.
A vani je i dalje prekrasan neiskorišten dan.

Sjetim se da Suprug večeras ima nastup i da očekuje da mu danas serviram mrtvu životinju u obliku šnicle.
On jede gotovo isključivo meso, krumpir, rižu i zelenu salatu.
Ako npr. napravim tikvice punjene umakom od mesa, to se ne računa kao meso. Ako je tjestenina sa umakom od mesa ni to se ne računa kao meso. Ako su kockice mesa u woku sa povrćem, to se djelomično računa kao meso.
Meso u obliku šnicle, to je za njega Jelo. Poželjno je da je od neke veće životinje.

Ipak, imam piletinu pa odlučim da ću to baciti na tavu. Uz to riža, juha od brokule i zelena salata.

Meni se ne jede meso. Zapravo, nekako ne volim meso baš pretjerano. Povremeno osjetim potrebu da ga pojedem ali nije mi first choice. Ma ni second choice.

Odlučim sebi napraviti omiljeno jelo. Umak od rajčice i špagete. Još ako su špageti od sojinog brašna, mmmmmmmmmm....e, to je moj first choice.

Kuhanje me uvijek uspije opustiti. Prvo, nitko nema potrebu zapitkivati me dok kuham.
Drugo svo to sjeckanje, mirisi, zamišljanje okusa i kombiniranje što bi moglo s čim djeluje tako da mi se glava isprazni od svih drugih misli.
Kad sam najživčanija, uputim se u kuhinju.

Nije da ne bih voljela ponekad imati muškarca koji zna kuhati. Muškarac koji kuha meni je nekako totalno seksi.
Ne bih mu dozvolila da mi zauzme kuhinju zauvijek, ali voljela bih ga ponekad vidjeti za štednjakom.

Danas mi ni kuhanje ne uspijeva popraviti raspoloženje.
Razmišljam o tome kako, od kada sam odrasla žena, ne volim blagdane i vikende. Sva ta idila nije po mom ukusu.
Taj imperativ da moraš biti kući sa svojom obitelji, super se zabavljati pritom, iskoristiti dan na najbolji način, širiti ljubav i pozitivne vibracije i biti Bogu zahvalan.
A ja želim piti, plesati, smijati se, imati mogućnost otići gdje hoću i kad hoću, biti okružena prijateljima koji me razumiju i ne očekuju od mene ništa posebno.

Nije da ja nisam Bogu zahvalna. I ja obožavam svoju obitelj. Ali ne, ja ne volim biti doma.
Ne volim idilu.
Volim adrenalin. Neočekivane situacije. Cerekanje dok me trbuh ne zaboli.
A vikendi su dugački. I dosadni. I sunčani. I tjeraju me da iskoristim dan.


Oh, evo i Supruga. Traži pljuge. I čudi se zašto imam tako smrknuto lice. Pokušavamo ustanoviti gdje sam stavila dvije kutije cigareta koje sam donijela iz dućana. Pronalazimo ih u frižideru.


U tom trenutku odlučujem da je vrijeme da se maknem. Operem kosu i obučem svoje tenisice za zabavu. Uzmem Čovječuljka i odem na Bundek. Moje prijateljice će biti tamo. A poseban je dan jer je Šumska Vila danas u Zagrebu.

Na izlasku, zatvarajući vrata od kuće obećam si da kad jednom budem bogata kupit ću si zamjensku ženu. Neku za koju nitko neće primjetiti kada privremeno zauzme moje mjesto i omogući mi da otplovim na ono mjesto uz more, dok mi sunce ide u oči.