IDEMO SADA MALO O MOM AUTU

Sunce piči mi roštiljamo...ne roštiljamo doduše, nego pijemo kavu.
I prevrćemo uvijek aktualnu temu.
Boje li se muškarci jakih žena?
Nikada nisam vjerovala u stereotipove. Ali kako mi veli moja draga frendica Dobra Vila, i stereotipovi su nastali od nečega. Mora da onda ima nešto u tome.
Muškarci vole bespomoćne žene. Ili kako je to moja Najbolja Frendica fino rezimirala, oni vole kad su žene ljubiĆaste.

Pita mene Čovječuljak neki dan: „Mama? Hoću li i ja imati tako veliki pimpek kao tata?“
Ne, ne pišem ovo zato da svi sad pomisle kako Suprug ima veliki pimpek.
Nego zato da oslikam koliko rano kod dječaka počinje opsesija veličinom.

Ako je žena ljubiĆasta, ako je zbunjena, ako se crveni i ako trepće okicama, muškarci se osjećaju jaki. I misle da imaju veliki pimpek. Čak i ako taj pimpek nije zapravo velik, oni misle da ti ionako nisi vidjela veći pa da ćeš vjerovati da je upravo njihov The Pimpek of your life.

I onda se dogodi ovakav scenarij: On upozna Nju. Ona je lijepa, sposobna, inteligentna i osjećajna žena. Ona ima svoj posao. I svoju obitelj. Ima svoj auto i svoje kreditne kartice. Ima kuću, ima kredit i ima super frendice koje ju vole. Možda ima i kućnog ljubimca. Svakako ima vibrator, jer svaka žena koja drži do sebe ga ima. Nemati vibrator je kao da nemaš četkicu za zube.
Njega to sve privuče. On ju gleda kao lijepog leptira. I kao i svaki dječak, poželi ju uloviti u svoju mrežu.
Nije točno siguran što želi napraviti s Njom nakon što ju ulovi. Zna samo da su se u njemu probudili instinkti lovca.

Moderan način lova svodi se u najvećoj mjeri na internet. Točnije na fejsbuk.
I tako krene On bez razmišljanja, i digne ju na primjer na chat.
Svaka pametna žena zna da je Čet zlo, pa izbjegava takve situacije. Ali kao što knjiga kaže, desi se svima, pa i najboljima.

I počnu oni tako. Žena je zbunjena. Pa je polaskana. Pa joj je zabavno. Pa primijeti da On ima fakat seksi ruke u košulji kratkih rukava.
U trenutku očaja, spremna je prihvatiti čak i zabludu da je on inteligentan i duhovit, iako dok sjede na kavi gleda ga i misli: „Bože, neka ova kava završi što prije, ne mogu više slušati ove gluposti.“
Ali sluša ga i smješka mu se, jer zna da put do muškog srca i do onoga što čuva u gaćama, vodi kroz želudac. Ali fina šnicla nije ono što će vam pomoći.
Knjige iz pedesetih, sa uputama kako postati savršena žena, lažu.
Ono što treba hraniti, njegov je ego. I ona to spremno radi.

Ali ona ne želi samo kasnonoćnu zabavu sa slovima.
Ona želi osjetiti njegove ruke.
Želi težinu njegovog tijela na sebi.
I kaže mu to.
On shvati da je to taj trenutak. Sagleda da je ona Žena. I prestraši se da se neće znati nositi s tim.
Ona mu šalje poruke. Pokušava komunicirati s njim. On ne odgovara. Ona pronalazi razna opravdanja za njega. Žene kad se vežu, u njima se otvori more velikodušnog razumijevanja.
Veli, da. Muškarci su takvi. Oni ne odgovaraju na poruke. Nisu oni lošiji. Samo su drugačiji od nas.
„Ali kad mu je odgovaralo, nije imao artrozu. Tipkao je. Odgovarao je.“ – velim joj ja.
„Znam, eto, muškarci imaju selektivnu inteligenciju.“ – odgovara mi ona.
„I što ćeš sada?“ – pitam ju.
„Ne znam, zaboravit ću ga. Ja sam odrasla žena. Nemam živaca za srednjoškolske igrice.“ – pomirena je Ona sa sudbinom.
„Osim toga, to je samo moj ego koji se buni. Nije da ga volim. Sve je bilo super dok sam bila bespomoćna ženica. Kada sam preuzela inicijativu, prepao se.“

I ja ju gledam. I mislim si: on je u Njoj upalio svjetlo. Svjetlo koje privlači mnoge druge leptire. Izgubljena u boli jer misli da je odbijena, ne vidi šarenilo boja. Ne shvaća da ono što leprša oko njene glave, da su to leptiri privučeni svjetlom koje izbija iz nje.
Ne vidi ih sada. Ali ugledat će ih.
Sada mu dozvoljava da se poigrava, ali jednoga dana okrenuti će leđa i otplesati će od njega.

A On? On je na gubitku, ali još to ne zna. Ne zna koliko je lijepih stvari propustio ne primivši ju u svoje naručje. Ne zna koliko je toga izgubio jer se bojao da mu pimpek nije dovoljno velik.
Gledat će ju kako odlazi ponesena glazbom.


Razgovor me, očekivano, naveo na razmišljanje o Zlatku.
Zlatko je nezasitan.
On je gladan pažnje, gladan onoga što drugi misle o njemu. Ima svoje male hobije. Zabave za dječake koji žele biti više od onoga što im je priroda podarila.
Zlatko želi da svi misle da je njegov pimpek najveći u županiji. Zato ga pažljivo skriva.

Zlatko zna da ja moram smršaviti i jako pazi koliko mi hrane daje. Sa njegovog emocionalnog stola do mene dolaze samo mrvice. Dobačene u vrlo pažljivom tempu.
U onom trenutku kada ja odlučim otići dalje i sama si kupiti sendvič, uvježbanim pokretom ruke on dobaci neku mrvicu.
I da mi na znanje da je tu i da zna da sam ja tu. Da me neće uzeti, ali da me neće ni pustiti da odem.
Ja sam bijesna. Psujem, plačem, molim, mrzim.
Budi u meni želju da ga volim i da ga istovremeno zgazim kao crva.

Zlatko je dijete. Dijete koje se igra šarenim perlama koje mu ja dajem.
Uživa u pažnji i uživa u slavi.
Misli da je zbog toga bolji i veći. Ali nije.
Zlatko ne zna da jednim nepažljivim pokretom ruke može rasuti sve perle. Perle su brze, one nestanu u pukotinama u podu, ispod kauča i ispod komode. I više ih nikada ne možeš pronaći.

Mjesecima kasnije, dok usisavaš podove naletiš na poneku od njih. Pogledaš ju sa sjetom u očima, provrtiš među prstima...i baciš u smeće. Jer jedna perla ne čini ogrlicu.

A da si ih sačuvao sve...pa, mogla je to biti jedna prekrasna ogrlica.